Europski dokumentacijski centar dio je informacijske mreže Europe Direct koju Europska komisija osniva u državama članicama Europske unije
Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu

Ugovori i sporazumi

Osnivački ugovori

Temelj Europske unije je u tri Zajednice osnovane ugovorima iz 1950-ih godina. Od tada su tekstovi osnivačkih ugovora doživjeli brojne izmjene i nadopune što su redovito inkorporirane u tekst temeljnog dokumenta.

Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona, 1. prosinca 2009., pravna osnova Europske unije postaju Ugovor o Europskoj uniji (UEU) i Ugovor o funkcioniranju Europske unije (UFEU), s jednakim pravnim značajem.

Ugovori predstavljaju primarno pravo EU usporedivo s ustavnim pravom na nacionalnoj razini, a definiraju temeljni okvir za djelovanje Unije, određuju odgovornosti institucija i tijela u procesu odlučivanja, te opisuju postupke odlučivanja u pojedinim područjima kao i ovlasti institucija.

Tekst Lisabonskog ugovora objavljen je u Službenom listu EU, C 306 , od 17.12.2007. 

Službeni pročišćeni tekstovi Ugovora o EU i Ugovora o funkcioniranju EU objavljeni su u Službenom listu EU, C 115 , od 9.5.2008. te potom u Službenom listu EU, C 83 od 30. 3. 2010. Pročišćeni tekst Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju objavljen je u Službenom listu EU, C 84 , od 30. 3. 2010. 

U priopćenju od 1. 12. 2009. (MEMO/09/531) Europska komisija pojašnjava utjecaj Lisabonskog ugovora na niz područja djelovanja Unije, a Europski sud u priopćenju CJE/09/104 od 30. 11. 2009. pojašnjava promjene u radu Suda što ih donosi Lisabonski ugovor.

Ugovori kao primarno pravo i ustavni temelj Europske unije rezultat su pregovora između vlada država članica u okviru u tu svrhu pokrenutih međuvladinih konferencija (Intergovernmental Conference – IGC). Posao pripreme međuvladine konferencije obavljaju predstavnici vlada država članica, Europske komisije i Parlamenta, a konačne odluke donose šefovi država ili vlada na Europskom vijeću.

Najvažnije međuvladine konferencije u posljednjih nekoliko desetljeća rezultirale su sljedećim ugovorima:   

  • Jedinstveni europski akt (1986.): uveo promjene nužne za dovršetak unutarnjeg tržišta od 1. 1. 1993.

  • Ugovor iz Maastrichta (1992.): o njemu se pregovaralo na dvije međuvladine konferencije – jedna se bavila ekonomskom i monetarnom unijom, a druga političkom unijom (uvođenje zajedničke Vanjske i sigurnosne politike (CFSP) i Pravosuđa i unutarnjih poslova (JHA)).

  • Ugovor iz Amsterdama (1997.) je rezultat međuvladine konferencije pokrenute na Europskom vijeću u Torinu u ožujku 1996. Zadatak međuvladine konferencije bila je revizija odredaba Ugovora iz Maastrichta koje su prouzročile probleme u provedbi, te priprema budućeg proširenja.

  • Ugovor iz Nice (2001.) kojemu je prethodila međuvladina konferencija pokrenuta u veljači 2000. kako bi se riješila pitanja koja nisu bila riješena Ugovorom iz Amsterdama, posebice veličina i sastav Komisije, ponderiranje glasova u Vijeću ministara, proširenje primjene glasanja kvalificiranom većinom u Vijeću ministara i bliskija suradnja.

  • Ugovor iz Lisabona (takozvani „Reformski ugovor“) (2007.): prethodila mu je međuvladina konferencija pokrenuta na sastanku Europskog vijeća u lipnju 2007. nakon neuspjeha Ugovora o Europskom ustavu.

U radu prve međuvladine konferencije 1950. i 1951. godine sudjelovale su Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska, Luksemburg i Belgija. Vodio ju je Jean Monnet, a rezultirala je osnutkom Europske zajednice za ugljen i čelik.

Druga međuvladina konferencija održana je 1955. godine u Messini, na Siciliji, a sudjelovali su ministri vanjskih poslova Šestorice, pod vodstvom Paul-Henrija Spaaka. Spaakov izvještaj (Rapport des chefs de délégations aux Ministres des Affaires étrangères: Comité intergouvernmental créé par la Conférence de Messine, Bruxelles, 21 avril 1956) predložio je stvaranje zajedničkog tržišta roba i usluga i ujedinjavanje u području nuklearne energije.

Dokumenti i informacije o međuvladinim konferencijama (IGC 1996., 2000., 2004. i 2007.) dostupni su na stranicama Vijeća Europske unije

 

Ugovori o pristupanju

Kategorija primarnog prava obuhvaća i ugovore o pristupanju novih država članica (tzv. pristupni ugovori). 

Europsku ekonomsku zajednicu osnovanu Rimskim ugovorom 1951. činilo je šest država: Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka. Nove države pristupale su u punopravno članstvo  nakon provedenih pristupnih pregovora te potpisivanja i ratifikacije ugovora o pristupanju.

Hrvatska je u prosincu 2011. potpisala Ugovor o pristupanju Europskoj uniji koji će stupiti na snagu nakon ratifikacije u Europskom parlamentu i državama članicama EU. Slijedom toga Hrvatska bi 1. srpnja 2013. trebala stupiti u punopravno članstvo EU. Tekstovi pristupnih ugovora dostupni su u bazi podataka Eur-Lex , kako slijedi:  

 

Međunarodni sporazumi

 Europska unija može u okviru svojih ovlasti, sklapati međunarodne sporazume s drugim državama ili međunarodnim organizacijama . Međunarodni sporazumi koje Unija sklapa hijerarhijski su ispod primarnog prava i općih načela prava, a iznad sekundarnog prava. Ujedno, takvi sporazumi pravno su obvezujući za sve institucije i države članice Europske unije i sastavni su dio prava Europske unije.

Sporazumi s trećim zemljama ili međunarodnim organizacijama Europskoj uniji omogućuju razvoj gospodarskih, socijalnih i političkih odnosa sa ostatkom svijeta. Ovdje donosimo pregled najznačajnijih kategorija sporazuma: 

  • Sporazumi o pridruživanju (Association agreements) predstavljaju temelj za uspostavu gospodarskih i političkih odnosa između Europske unije i pojedinačnih država, često kao prvi korak ka članstvu. Takvi su sporazumi sklopljeni s primjerice Ciprom, Maltom i Turskom u 1960-im i ranim 1970-im godinama.

  • S deset država kandidatkinja za članstvo iz srednje i istočne Europe sklopljeni su tzv. Europski ili pretpristupni sporazumi (Europe Agreements) u razdoblju od 1991. do 1996. 

  • Sporazumi o suradnji (Cooperation Agreements) sklopljeni su tijekom 1970-ih godina s većinom mediteranskih zemalja. Njih su zamijenili Euro-mediteranski sporazumi o pridruživanju koji su sklopljeni s Alžirom, Egiptom, Tunisom, Izraelom, Jordanom, Libanonom, Marokom, Okupiranim Palestinskim područjem, Sirijom i Turskom. 

  • Sporazumi o partnerstvu i suradnji (Partnership and co-operation Agreements) sklopljeni su s 11 država istočne Europe i središnje Azije, a među njima su Armenija, Azerbaidžan, Gruzija, Moldavija, Rusija, Ukrajina, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan.

  • Sporazumi o stabilizaciji i pridruživanju (Stabilisation and Association Agreements) sklopljeni s državama zapadnog Balkana nakon ratova što su rezultirali raspadom bivše Jugoslavije (Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Crna Gora i Srbija.

 

Tekstovi međunarodnih sporazuma dostupni su u elektroničkom obliku unutar baze podataka Eur-Lex , na stranicama Vijeća , te u bazi podataka Europske komisije pod nazivom Treaties Office Database .

 


Datum posljednje nadopune: 23. 4. 2013.

 

Sveučilište u Zagrebu
Pravni fakultet 
Trg maršala Tita 14/I, Zagreb
T: 01/ 45 64 309 ; 01/ 48 30 596
F: 01/ 45 64 030
E: dekanat@pravo.hr 
W: http://www.pravo.unizg.hr/

Knjižnica Pravnog fakulteta u Zagrebu
Europski dokumentacijski centar - EDC
Trg maršala Tita 14/I, Zagreb

T: 01/ 45 64 314

E: eu-info@pravo.hr

W: www.euinfo.pravo.hr

Copyright © 2011 - Informacijski centar za europsko pravo 'EU i' | Sva prava pridržana
Site by idoneus d.o.o.
Pretraga euinfo.pravo.hr: