Europski dokumentacijski centar dio je informacijske mreže Europe Direct koju Europska komisija osniva u državama članicama Europske unije
Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu

Sekundarno zakonodavstvo

Zakonodavstvo, tj. sekundarno pravo Europske unije proizlazi iz Osnivačkih ugovora temeljem njihovih izričitih odredaba. Akti sekundarnog prava propisani su člankom 288. UFEU, a obuhvaćaju uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja.

  • Uredbe (regulations). Izravno su primjenjive i obvezujuće u svim svojim dijelovima za sve države članice te ih nije potrebno posebnim mjerama inkorporirati u nacionalno zakonodavstvo. Uredba je obvezujuća od datuma navedenog u njezinu tekstu, a to je najčešće 20 dana od dana objavljivanja u Službenom listu EU. U referenci je navedena odgovorna institucija (Vijeće EU, Komisija, Parlament, itd.), te broj akta i godina.
    Primjer:
    Regulation (EU) No 649/2012 of the European Parliament and of the Council of 4 July 2012 concerning the export and import of hazardous chemicals, OJ L 201, 27. 7. 2012., str. 60.

  • Direktive (directives). Obvezuju države članice na provedbu postavljenog cilja, a državi članici ostavljaju slobodu izbora načina i sredstva koje će upotrijebiti kako bi postigla zadani cilj. U praksi su direktive vrlo precizne, pa državi članici ostavljaju vrlo malo manevarskoga prostora. Tekst direktive sadrži i datum do kojeg akt mora biti inkorporiran u nacionalno zakonodavstvo. Referenca direktive, za razliku od uredbe, prvo navodi godinu, a zatim redni broj direktive.
    Primjer:
    Directive 2012/19/EU of the European Parliament and of the Council of 4 July 2012 on waste electrical and electronic equipment (WEEE), OJ L 197, 24. 7. 2012., str. 38.

  • Odluke Komisije ili Vijeća (decisions). Obvezujuće su u svim aspektima za one na koje se odnose, a to mogu biti pojedine države članice, pravne ili privatne osobe.
    Primjer:
    2012/443/EU: Council Decision of 23 July 2012 addressed to Spain on specific measures to reinforce financial stability, OJ L 202, 28. 7. 2012., str. 17.

  • Preporuke i mišljenja (recommendations and opinions) su neobvezujući pravni akti koji institucijama omogućuju da iznesu svoj stav o određenom pitanju (mišljenje) ili predlože korake (preporuka) a da pritom ne nametnu nikakve pravne obveze onima na koje se preporuka ili mišljenje odnose.

Ugovor iz Lisabona “razlikuje zakonodavne i nezakonodavne akte (čl. 289 UFEU). Zakonodavni akti su oni koji se donose u redovnom ili posebnom zakonodavnom postupku, dok nezakonodavni akti mogu biti delegirani akti ili pak provedbeni akti. Delegirane akte može donositi isključivo Europska komisija” .

U sljedećem poglavlju donosimo kratak pregled zakonodavnih postupaka na razini Europske unije. Zakonodavni postupak najčešće započinje prijedlogom Europske komisije o kojem potom raspravljaju Europski parlament i Vijeće, uz eventualna mišljenja Odbora regija i Gospodarskog i socijalnog odbora, da bi na koncu u slučaju pozitivnog ishoda proces završio usvajanjem pravnog akta. Tijekom cijelog postupka javlja se niz dokumenata institucija koje u postupku sudjeluju, a upravo su ti dokumenti izuzetno bitni za svako ozbiljno istraživanje u području europskog prava.

 

Zakonodavni postupci

 

Države članice EU pristale su, kao rezultat članstva, prenijeti dio svojih ovlasti na institucije Unije u posebnim područjima politika. Stoga institucije EU donose nadnacionalne obvezujuće odluke koristeći različite postupke odlučivanja.

U postupku donošenja akata sekundarnog zakonodavstva na različit način sudjeluju Europska komisija, Vijeće ministara i Parlament, te savjetodavna tijela – Odbor regija i Gospodarski i socijalni odbor.

No, prije no što Komisija predloži nove inicijative, ona će pokušati procijeniti eventualne gospodarske i socijalne učinke, kao i potencijalni utjecaj što bi ga neki pravni akt mogao imati na zaštitu okoliša u EU. Komisija svoje zaključke u tom smislu iznosi u dokumentu pod nazivom Impact assessment koji redovito sadrži pregled prednosti i nedostataka pojedine konkretne politike.

Komisija će također konzultirati zainteresirane strane, poput primjerice nevladinih organizacija, lokalnih vlasti, predstavnika industrije ili civilnog društva. Stručne skupine dat će svoje mišljenje i savjet oko tehničkih pitanja. Na taj način, Komisija osigurava da zakonodavni prijedlozi budu u skladu s potrebama onih na koje se prijedlog u najvećoj mjeri odnosi, te ujedno nastoji izbjeći nepotrebne birokratske prepreke. 

Građani, poslovna zajednica i organizacije također mogu sudjelovati u postupcima savjetovanja putem web stranice Public consultations.

Nacionalni parlamenti mogu formalno izraziti svoje protivljenje ukoliko smatraju da bi se neko pitanje trebalo rješavati na nacionalnoj, a ne na razini Europske unije.


Do usvajanja Lisabonskog ugovora osnovni postupci odlučivanja na razini EU bili su: savjetovanje (CNS), suradnja (SYN), suodlučivanje (COD), i pristanak (APP). Lisabonski ugovor pojednostavljuje procedure donošenja odluka i uvodi dva glavna postupka: redovni i poseban.

Redovni zakonodavni postupak (čl. 294. UFEU) zamjenjuje raniji postupak suodlučivanja, a primjenjuje se i na policijsku i sudsku suradnju u kaznenim stvarima. U redovnom zakonodavnom postupku zakonodavnu inicijativu ima Europska komisija, a postupak se temelji na načelu da ni Europski parlament ni Vijeće ministara ne mogu donijeti odluku samostalno, tj. bez suglasnosti onog drugog, uz obvezna tri čitanja teksta prijedloga u Europskom parlamentu.

Europski parlament i Vijeće revidiraju prijedloge što su ih zaprimili od Komisije, te predlažu nadopune tj. amandmane. Ukoliko se Vijeće i Parlament ne mogu složiti oko nadopuna, prijedlog ide u drugo čitanje.

U drugom čitanju, Parlament i Vijeće ponovno mogu predložiti nadopune. Parlament ima ovlasti blokirati prijedlog ukoliko se ne slaže sa stavovima Vijeća. No, ukoliko se te dvije institucije slože oko amandmana, predloženi pravni akt bit će usvojen. Ukoliko se ne mogu složiti, odbor za pomirbu prokušat će pronaći rješenje. I Vjeće i Parlament mogu blokirati zakonodavni prijedlog u trećem čitanju, tj. u završnoj fazi postupka.

Posebni zakonodavni postupak obično se koristi u situacijama kada nije postignuta suglasnost država članica o donošenju odluka putem redovitog postupka. U većini takvih situacija Vijeće ima ovlast donositi odluke jednoglasno, uz ograničenu ulogu Europskog parlamenta, pri čemu se od Parlamenta može tražiti suglasnost ili pak savjetodavno mišljenje.

Iako je Lisabonski ugovor dokrajčio strukturu Europske unije temeljenu na „tri stupa”, pitanja vezana uz pravosuđe i unutarnje poslove i zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku i dalje ostaju izvan okvira ‘redovnog’ postupka odlučivanja.

Za praćenje napretka zakonodavnih i ostalih postupaka na razini Europske unije Europska komisija razvila je bazu podataka PreLex , a Europski parlament upravlja bazom podataka Legislative Observatory (OEIL) .

 

Datum posljednje nadopune: 23. 4. 2013.
 

 

Sveučilište u Zagrebu
Pravni fakultet 
Trg maršala Tita 14/I, Zagreb
T: 01/ 45 64 309 ; 01/ 48 30 596
F: 01/ 45 64 030
E: dekanat@pravo.hr 
W: http://www.pravo.unizg.hr/

Knjižnica Pravnog fakulteta u Zagrebu
Europski dokumentacijski centar - EDC
Trg maršala Tita 14/I, Zagreb

T: 01/ 45 64 314

E: eu-info@pravo.hr

W: www.euinfo.pravo.hr

Copyright © 2011 - Informacijski centar za europsko pravo 'EU i' | Sva prava pridržana
Site by idoneus d.o.o.
Pretraga euinfo.pravo.hr: